Dječija cerebralna paraliza

Definicija

Dječija cerebralna paraliza ili Paralysis cerebralis infantilis spastica ili Morbus Little je neprogresivno oboljenje, koje se manifestira različitim kliničkim sindromima, što je rezultat oštećenja mozga nastalog intrauterino, za vrijeme porođaja ili u prvim danima života. Predstavlja značajan medicinski i socijalni problem.

Etiologija

Etiologija DCP je raznovrsna. Uzrok može biti djelovanje:

• Različitih faktora u trudnoći majke, infekcije (rubeola, toxoplasmosa, sifilis), hromozomske aberacije i gametopatije, nepodnošljivost krvnih grupa (naročito Rh faktor), metabolički i endokrini poremećaji, intoksikacije i zračenja. Većina tih faktora utiče na prematuritet, odnosno malu porođajnu težinu. Utvrđeno je da jedna trećina djece sa DCP je imala malu porođajnu težinu.

• Sljedeći uzrok može biti cerebralna trauma (dugotrajan porod, karlični položaj, primjena forcepsa i vakum ekstrakcije). Najčešći patološki mehanizam nastajanja DCP je cerebralna anoksija.

• Narednu grupu čine postnatalni etiološki faktori koji nepovoljno djeluju na CNS u prvim danima života. To su protrahirana novorođenačka žutica, upalni procesi mozga i moždanih ovojnica, traume CNS, patološki procesi na krvnim sudovima, urođene AV malformacije, intoksikacije, insolacije i dr.

Klinička slika

Najčešće je karakterizirana slijedećim trijasom:

• spastična oduzetost,
• mentalna (psihička) retardacija,
• epilepsije

Sva tri elementa ne moraju postojati kod oboljelog. Često izostaju psihička retardacija i epilepsije, a postoje samo motorne manifestacije.

• Najčešće se javljaju pareze ili paralize na ekstremitetima, uvidu parapareza, paraplegija, hemipareza, hemiplegija, triplegija, kvadripareza ili kvadriplegija. Zbog njih nastaje makazast hod, uslovljen jačim spazmom u aduktorima, te dolazi do ukrštanja nogu pri hodu. Obično ova djeca prohodaju kasno, u 3., 4. ili 5. godini života, ili nikada ne prohodaju.
• Mogu se javiti i nevoljni horeoatetotični pokreti.

Istu kliničku sliku mogu dati i druga heredodegenerativna oboljenja, ali ona progrediraju sa vremenom dok je DCP statično oboljenje.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničkog nalaza, anamneze i kliničkog pregleda. Dopunske metode u postavljanju etiološke dijagnoze su: osnovni laboratorijski nalazi, serološke reakcije u cilju otkrivanja infekcije majke u trudnoći, EEG, očni pregled (visus, fundus, campus), ultrazvuk mozga, CT ili MRI, ORL pregled (audiometrija i vestibulometrija), lumbalna punkcija u slučajevima gdje je potrebno diferencirati ovo oboljenje od drugih oboljenja, EMG, ispitivanje psihologa.

Terapija

Postojeći hendikep se može ublažiti ranom habilitacijom, a kasniji i rehabilitacijom. Od ogromnog je značaja educiranje roditelja za rad sa djetetom kod kuće. U habilitaciji i rehabilitaciji učestvuje tim stručnjaka, ordinarijus, pedijatar, fizijatar, fizioterapeut, logoped, psiholog, socijalni radnik, savjetnik za izbor zanimanja. Posebna je uloga roditelja u rehabilitaciji, naročito majke. Ne postoji kauzalna terapija, ali se može dati suportivna u vidu vitaminskih preparata per os. U slučajevima sa epilepsijama treba uključiti antiepileptičnu terapiju.